Arhitekti griješe. Nije riječ o krovu koji curi ili pak beskrupuloznim građevinsko-poduzetničkim pothvatima u utrci za svetim Kapitalom. Arhitekti griješe čak i u silnom trudu ispravnosti uvjerenja i profesionalne perfekcije. Greška se pokazuje u fiksaciji stvaranja savršenih slika – konačnih zamrznutih slika fizičke pojavnosti arhitekture i grada. Zvuči poput dijagnoze hereditarne arhitektonske bolesti – opsesija besprijekornim kadrovima ‘mrtve prirode’.